U mnogim cijenjenim povijesnim knjigama, mo\u017eemo pro\u010ditati kako je gitara zapravo izmi\u0161ljena u anti\u010dkoj Gr\u010dkoj. Kao \u201edokaz\u201c za takvu tvrdnju uzima se postojanje starovjekovnog instrumenta poznatog pod nazivom kitara. ![\"\"](\"https:\/\/davidp.pgsri.hr\/rad\/wp-content\/uploads\/2018\/03\/Britannica_Cithara_Phorminx.jpg\")
Po\u0161to je u pitanju \u017ei\u010dani instrument i samo ime je vrlo blisko izgovorenoj rije\u010di ,gitara’, mnogi povjesni\u010dari su uzeli da je u pitanju gitarina pra-majka, no to je zapravo pogre\u0161no. Istina je u dokazu da je kitara vrsta harfe ili lire, samo sa dodatkom rezonatora od kornja\u010dinog oklopa, ni blizu izgledu ili zvuku gitare. Recimo, vrat sa \u201e\u0161timaljkama\u201c na kraju preko koga su razapete \u017eice ne postoji.<\/p>\n
A i na mnogim reprodukcijama sa\u010duvanih staro-egipatskih fresaka i crte\u017ea mogu se zapaziti muzi\u010dki instrumenti koji neodoljivo podsje\u0107aju na gitaru i lako mogu zbuniti \u010dak i ljude koji se godinama svakodnevno dru\u017ee sa tim instrumentom. Skoro je ironi\u010dna \u010dinjenica kako su vrlo \u010desto na tim slikama spomenuti \u201einstrumenti\u201c zapravo bogoslu\u017ene relikvije na kojima uop\u0107e nije predvi\u0111eno da se svira! Dakle, mo\u017eemo sa sigurno\u0161\u0107u da zaklju\u010dimo kako gitara NIJE anti\u010dki muzi\u010dki instrument, pa makar nekome slova \u201eK\u201c i \u201eG\u201c zvu\u010dala sli\u010dno.<\/p>\n
\u0160to smo bli\u017ee suvremenom dobu, te\u017eimo da lutnju smatramo kao gitarinu prethodnicu \u0161to zapravo i nije bez osnova! Dodu\u0161e, ovaj omiljeni instrument trubadura iz doba srednjovjekovnog mraka i ne\u0161to kasnije humanizma i renesanse ima vi\u0161e sli\u010dnosti sa bas-gitarom nego sa onom \u201eklasi\u010dnom\u201c, ponajvi\u0161e zbog (uglavnom) \u010detiri \u017eice koje su se okidale trzanjem, ali ne i prebiranjem. ![\"\"](\"https:\/\/davidp.pgsri.hr\/rad\/wp-content\/uploads\/2018\/03\/al-oud-arapska-lutnja-slika-15934514.jpg\")
Lutnjino tijelo je bilo ovalnog, \u201ekru\u0161kastog\u201c oblika dok je \u201ele\u0111ni\u201c dio bio zaobljen kao kod mandoline. Zbog toga lutnja nije bila glasan instrument, dakle nije se mogla svirati u sastavu nekog orkestra, niti su mogli da se izvedu akordi – samo melodija. Da bismo od lutnje stigli do gitare, falilo nam je nekoliko elemenata, me\u0111u kojima je najve\u0107i nedostatak tanjih \u017eica; zatim tijelo \u0161to te\u017ei obliku \u201eosmice\u201c;i kao ono najva\u017enije – ravan zadnji dio rezonantnog tijela.<\/p>\n
Potom je stigla vilhuella, gitarina \u201emajka\u201c. Kako ve\u0107 samo ime sugerira, instrument je nastao u \u0160panjolskoj, i to u petnaestom stolje\u0107u. Vilhuella je imala pravilnije tijelo (u odnosu na lutnju) i tanje \u017eice u parovima po kojima se moglo prebirati. Otprilike stolje\u0107e kasnije nekom anonimnom geniju je palo na pamet da \u201espoji\u201cdva instrumenta – zadr\u017eav\u0161i oblik vilhuelle, a pribli\u017eiv\u0161i se dimenzijama lutnji. Vrat je ostao vjeran obliku onog na vilhuelli, a kao najva\u017enija inovacija uvedene su debele i tanke \u017eice (bas i sopran) zajedno na jednom instrumentu. Prototip ovog instrumenta je isprva bio vrlo nezgrapan. Neke lijepe primjerke je izgradio legendarni graditelj violina Antonius Stradivarius, no i pored toga novi instrument je jo\u0161 uvijek bio daleko od kompleksnosti koja krasi njegovog modernog ro\u0111aka koji nam je u rukama.<\/p>\n
Tek krajem osamnaestog vijeka mo\u017eemo sa sigurno\u0161\u0107u govoriti o postojanju moderne gitare. Bilo je to u vrijeme kada su Sjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave birale svog prvog predsjednika, Velika Britanija je bila u poro\u0111ajnim mukama prve industrijske revolucije a Napoleon Bonaparte je do\u0161ao na vlast u Francuskoj.<\/p>\n
![\"\"](\"https:\/\/davidp.pgsri.hr\/rad\/wp-content\/uploads\/2018\/03\/old-guitar.jpg\")
<\/p>\n
Tada nastaju prve \u201eprave\u201c gitare, sli\u010dne dana\u0161njima. Nije jasno da li je njena pojava vezana za Italiju ili Francusku – za \u0160panjolsku sigurno nije, nasuprot popularnom i rasprostranjenom (pogre\u0161nom) mi\u0161ljenju kako je gitara \u0161panjolski \u201enacionalni instrument\u201c – no u svakom slu\u010daju novi instrument je imao \u0161est \u017eica i oblik najpribli\u017eniji onom koji nam je poznat.<\/p>\n
Ba\u0161 u tom periodu je i izmi\u0161ljen \u201ema\u0161inski\u201c sistem \u0161timalica, nasuprot onom staromodnom i nepouzdanom, zasnovanom na drvenim klinovima oko kojih su se namotavale \u017eice, nemo\u0107ne da ostanu u permanentnom stanju zategnutosti. Nekako u to vrijeme graditelji su po\u010deli da interveniraju sa \u0161timalicama na vratovima gitara, prave\u0107i duborezne ukrase i proreze karakteristi\u010dne za klasi\u010dne gitare. Dana\u0161nji dizajn ne predvi\u0111a te proreze na glavama ni akusti\u010dnih niti elektri\u010dnih gitara, no graditelji ipak ukra\u0161avaju glave instrumenta daju\u0107i im specifi\u010dan i karakteristi\u010dan oblik za pojedine marke, \u0161to je posljedica stare tradicije ali i inspiracije ne\u010dim vi\u0111enim na drugim stranama. Recimo, svi \u201eFenderovi\u201c instrumenti imaju oblik glave sa \u0161timalicama karakteristi\u010dnima za na\u0161e tambure!<\/p>\n
U kasnom osamnaestom vijeku, Josef Benedid i Jose Pages su po\u010deli da ugra\u0111uju lepezasto oblikovanu armaturu unutar gitarinog tijela rezonatora zbog poja\u010danja zvuka. Za ovu metodu su ubrzo saznali i drugi graditelji instrumenata, poput Francois Lacotea iz Pariza i smjesta ga po\u010deli primjenjivati sa velikim uspjehom. Istovremeno, u sam na\u010din sviranja uveden je pristup tzv. \u201elebde\u0107e ruke\u201c; prethodno se \u0161aka koja okida \u017eice ili prebire po njima oslanjala dijelom dlana ili malim prstom na plo\u010du prednje strane tijela gitare, \u0161to je bila tehnika naslije\u0111ena od svira\u010da lutnje.<\/p>\n
Finalne dorade po pitanju glasno\u0107e i ja\u010dine te kvaliteta tona, instrumentu je dao Antonio de Torres Jurado. Pove\u0107ao je dimenzije tijela\/rezonatora, kao i razdaljinu izme\u0111u mosta (gornje kobilice) i kobilice (donje), te je usavr\u0161io lepezasti oblik unutra\u0161nje armature. Kao rezultat se do\u0161lo do spoznaje da gitara napokon mo\u017ee svirati ravnopravno sa ostalim instrumentima u orkestru. No, i pored svega ovoga, ona nije postala popularan instrument u tzv. \u201eozbiljnim muzi\u010dkim krugovima\u201c, usprkos ogromnoj popularnosti u narodnim masama.<\/p>\n
Jo\u0161 tokom 1950-tih godina, jednom od najve\u0107ih imena u domenu klasi\u010dne gitarske umjetnosti, Julianu Breamu, prije\u010deno je izbacivanjem sa muzi\u010dkog fakulteta zbog sviranja gitare unutar prostorija istog!<\/p>\n
Prvi te\u010daj sviranja gitare u Velikoj Britaniji na nivou visoke \u0161kole dr\u017eao je \u010duveni kompozitor Dakle, s obzirom da je bilo vrlo lako nau\u010diti sviranje na njoj, gitara je postala veoma popularna u narodu, pogotovo u Latinskoj Americi gdje je smjesta bila obo\u017eavana preko svake mjere (sjetimo se samo Meksika, bez zala\u017eenja u druge primjere). Na \u017ealost, u Europi i u Sjevernoj Americi, odnos prema ovom instrumentu je bivao snobovski. Taj prezir je o\u010digledan \u010dak i danas, po\u0161to ne postoji veliki broj djela napisanih specijalno za gitaru (ne ra\u010dunaju\u0107i prerade i aran\u017emane).<\/p>\n Jedna od \u010dudnijih gitara ikada napravljenih izra\u0111ena je 1930-tih godina pod imenom Dobro. Izgledala je kao akusti\u010dna gitara, s tom razlikom \u0161to joj je rezonatorsko tijelo bilo napravljeno od sjajnog aluminija! \u0160to je bilo najljep\u0161e, Dobro se nije moralo uklju\u010diti u poja\u010dalo da bi zvu\u010dalo glasno! Aluminijski rezonator je proizvodio specifi<\/p>\n \u010dan glasan zvuk, daju\u0107i jak ton. Od tada se poku\u0161alo sa mnogim eksperimentima: zbog sve ve\u0107e krize i nesta\u0161ice kvalitetnih vrsta drveta koje su\u00a0postajale sve skuplje, pribjegavalo se kori\u0161tenjima raznih materijala u izradi gitara. Gitare sa plasti\u010dnim dodacima mogu izgledati fantasti\u010dno i posjeduju \u010dudesan sustain (produ\u017eeno trajanje tona na osnovu akusti\u010dnih svojstava materijala kori\u0161tenog u izradi).<\/p>\n <\/p>\n Kratki povijesni tijek razvoja gitare:<\/em><\/p>\n 1265. Juan Gil iz Zamore spominje ranu gitaru u svojem dijelu \u201eArs Musica\u201c<\/em><\/p>\n 1283.-1350. Guitarra Latina i Guitar Moresca se nekoliko puta spominju u sve\u0107eni\u010dkim pjesmama<\/em><\/p>\n 1306. “Gitare” je svirana na turniru u Westminsteru, Engleska<\/em><\/p>\n 1404. “Der mynnen regein” od Eberhard Von Cersne spominje “quinterne.”<\/em><\/p>\n 1487. Johannes Tinctoris pi\u0161e da je guitarra izmi\u0161ljena od strane Katalonaca. To je gitara sa \u010detiri parova \u017eica (ukupno osam).<\/em><\/p>\n 1546. “Tres Libros de Musica en Cifras para Vihuela” od Alonso Mudarre je prva pjesmarica koja je uklju\u010divala skladbe za gitaru.<\/em><\/p>\n 1551.-1555. Devet knjiga tablatura (notnog zapisa za gitaru) je objavio Adrian Le Roy. To su skladbe za gitaru sa pet parova \u017eica, te se smatra da je za to odgovoran Vicente Espinel.<\/em><\/p>\n 1600.-1650. Popularnost gitare prerasta popularnost lutnje.<\/em><\/p>\n 1674. Objavljivanje “Guitarre Royal” F. Corbetta poja\u010dava popularnost gitare. Publikacija je posve\u0107ena kralju Louis XIV.<\/em><\/p>\n 1770.-1800. Na gitaru je dodana \u0161esta \u017eica i uklonjeni su parovi.<\/em><\/p>\n 1800.-1850. Gitara u\u017eiva popularnost kako u izvo\u0111enju skladbi tako i u pisanju. Fernando Sor, Mauro Guiliani, Matteo Carcassi and Dioniso Aguado pi\u0161u skladbe za gitaru.<\/em><\/p>\n 1850.-1892. Izra\u0111iva\u010d gitare Antonio de Torres razvija ve\u0107i i glasniji instrument kakvog danas svi poznajemo.<\/em><\/p>\n 1916 Segovia svira u Ateneu, najva\u017enijoj koncertnoj dvorani u Madridu. Do tada se mislilo da gitaru nije mogu\u0107e svirati u tako velikoj lokaciji.<\/em><\/p>\n 1946 \u017dice se vi\u0161e ne izra\u0111uju od ma\u010djih crijeva nego od najlona.<\/em><\/p>\n <\/p>\n Source:\u00a0www.gitare.info<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" U mnogim cijenjenim povijesnim knjigama, mo\u017eemo pro\u010ditati kako je gitara zapravo izmi\u0161ljena u anti\u010dkoj Gr\u010dkoj. Kao \u201edokaz\u201c za takvu tvrdnju uzima se postojanje starovjekovnog instrumenta poznatog pod nazivom kitara. Po\u0161to je u pitanju \u017ei\u010dani instrument i samo ime je vrlo blisko izgovorenoj rije\u010di ,gitara’, mnogi povjesni\u010dari su uzeli da je u pitanju gitarina pra-majka, no to je zapravo pogre\u0161no. Istina je u dokazu da je kitara vrsta harfe ili lire, samo sa dodatkom rezonatora od kornja\u010dinog oklopa, ni blizu izgledu…<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/davidp.pgsri.hr\/rad\/wp-content\/uploads\/2018\/03\/Untitled.png\")
John Williams<\/strong>, ali ne slavni holivudski majstor koji je obogatio na stotine filmova svojom muzi\u010dkom imaginacijom (Star Wars, Indiana Jones) ve\u0107 njegov engleski imenjak. Williamsov te\u010daj za klasi\u010dnu gitaru po prvi put je za\u017eivio daleke 1965. godine.
\nAko ni po \u010demu drugom, Williams \u0107e ostati zapam\u0107en po nje\u017enoj, elegi\u010dnoj i emocijama nabijenoj pjesmi \u201eCavatina\u201c, instrumentalnoj gitarskoj kompoziciji koje se sje\u0107amo kao glavne teme iz jednog od filmova za sva vremena, “Lovca na jelene”.<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/davidp.pgsri.hr\/rad\/wp-content\/uploads\/2018\/03\/product14477.jpg\")
<\/p>\n